Baza tekstova iz oblasti politike, kulture i psihoanalize
 
Muzika za laku zabavu Izvor: designcollector.net
Facebook Twitter Google
13.04.2011 / Prikazi

Muzika za laku zabavu

Dugo iščekivani koncert Parov Stelar benda, koji je bio zakazan još pre dva meseca, ali je zbog zamene vokala pomeren, održan je u utorak uveče u prepunoj sali Amerikana Doma omladine Beograd. Karte za koncert već su odavno bile rasprodate, a tapkaroši na ulici nisu ih nudili ispod 3.000 din, što je tri puta skuplje od cene karte. Razlozi za ovakvu posećenost pratili su i prvi njihov nastup u KC Grad pre dve godine, kada je dvorište centra takođe bilo puno – ljupka i dopadljiva muzika za igranje obogaćena džez i sving manirima.

Marcus Füreder, poznat kao Parov Stelar, dolazi iz Linca i ubraja se u najkvalitetnije i najpopularnije austrijske producente moderne elektronske muzike, zajedno sa svojim zemljacima Peterom Kruderom i Richardom Dorfmeisterom. Poput Krudera i Dorfmeistera, koji osnivaju izdavačku kuću „G-Stoned Recordings“, zasnovanu pre svega na dauntempo, tu-step, esid džez i dab zvuku, Füreder nešto kasnije osniva „Etage Noir Recordings“ i otada objavljuje muziku pod umetničkim imenom Parov Stelar, koja je mnogo više dens i haus, s primesama semplova niskog analognog bita uglavnom duvačkih džez instrumenata iz prve polovine prošlog veka.

Poznat je po mnogobrojnim singlovima, od kojih su najpoznatiji „Kisskiss“, „Libella Swing“, „Primavera“, „Coco“ EP, i koji, zasad, prate pet studijskih albuma počev od „Rough Cuts“, koji će potpuno stilski odrediti njegov zvuk, pa sve do dvostrukog izdanja „Coco“. Nedavno je objavljen i EP „Paris Swing Box“, koji najavljuje nešto tvrđi minimal i haus aranžman svinga. Takođe, u izdanju „Music star productiona“, koji je organizator ovog koncerta, objavljena je kompilacija numera za domaće tržište pod nazivom „Selected Wax“, koja je u digipaku uz kupljenu ulaznicu deljena svim posetiocima jučerašnjeg događaja.

Stelarovi prepoznatljivi visoki standardi produkcije mahom odgovaraju klupskom izvođenju, s obzirom na svestranu doteranost svakog izdanja. No, Stelar je za razliku od Krudera i Dorfmeistera, koji se uvek pojavljuju u ulozi di-džeja kada su u pitanju nastupi uživo, otišao korak dalje. Pored toga što nekada nastupa kao samostalni di-džej, oformio je i bend istoimenog naziva, u čijoj su postavi programer (Parov Stelar), bubnjevi (Willie Larsson jr.), bas (Michael Wittner), saksofon (Markus Ecklmayr) i ženski vokal koji se menja, a koji izvodi numere iz već bogatog asortimana jednog čoveka. Iako, svakako, svi pozdravljaju oživljavanje svirke pred publikom, ograničenja ovakvog koncepta lako su uočljiva.

Parov Stelar je pre svega muzički producent, a njegovi nastupi s bendom kao da sve vreme upravo nastoje da podvuku baš to. Drugim rečima, glavna tendencija tih nastupa jeste da se koliko je to god moguće izvuče i održi isti onaj kvalitet koji dominira Stelarovim radom u studiju pri pravljenju albuma i štimanju zvuka. To donekle limitira kreativnost samog živog izvođenja, tj. onemogućuje sve ono što živu svirku čini živom. Međutim, u pokušaju da stvari što više po kvalitetu liče onome što slušamo kod kuće ili u klubovima, u tom stalnom peglanju panorame zvuka („ti ćeš da radiš ovo, a ti ćeš da radiš ono“ itd.), Stelar gubi na dva polja istovremeno: prvo, nastupi nikada ne mogu biti toliko dobro isproducirani, te zvuče kao loše kopije uzaludnog ponavljanja; drugo, sâmo postojanje benda gubi smisao, jer sve ono što oni pokušavaju, reklo bi se, mnogo bi bolje, uspešnije i lakše ostvario Parov Stelar kao di-džej sam.

Naravno, ovu činjenicu Stelar kompenzuje na različite načine, kada npr. ukida većinu vokalnih semplova i pušta da budu uživo otpevani, ili izimitirani. Na sličan način to čini i sa semplovima duvačkih instrumenata, jer celokupnu džez paletu koja se čuje na albumima (trube, saksofoni, klarineti i sl.) ustupa virtuoznosti svog saksofoniste, koji je onda opet u situaciji da podražava te iste semplove koji su, u smislu puštanja, izbačeni. Odnos između programera koji radi na ritam-mašini i živih bubnjeva takođe nije sasvim jasan i ponekad deluje konfuzno i neusaglašeno, jer se ne zna tačno šta je čija uloga, sve kako bi programer pošto-poto pokazao da je nosilac ritma. Ovo preklapanje i sukobljavanje bitova najviše je išlo na štetu glasa i saksofona, koji su neretko ostajali zagušeni.

S druge strane, ono što ova ideja iznosi u prvi plan, i što je nesporno, jeste osećaj dobre zabave koju publika dobija. I Parov Stelar bend je zapravo to – dobra kabare putujuća atrakcija koja puni koncertne dvorane. I oni sami to potenciraju: nakon pauze, na scenu je izašao čovek u smokingu i šeširu, sa starinskim mikrofonom, i kao šoumen predstavio sve članove ekipe. Nakon toga bend se vratio i s njim na sceni odsvirao još nekoliko pesama. U čitavom repertoaru nema nikakvih posebnih mesta, nema kulminacija, sve stvari su manje-više sličnog tempa, namenjene đuskanju, dobrom provodu i nerazmišljanju. Sve to izgleda kao da di-žej želi da se zamaskira bendom, da ga sebi vizuelno pridoda tj. kao da je sve to u kompletu jedan DJ + VJ koji nastupa na stejdžu Brodveja, što je sjajna stvar kada je reč o izlasku, lumpovanju ili nekakvoj proslavi. Publika shvata da nema razloga da se udubljuje, ali osećaj da je samo „jedna u nizu“ i da će već sutra neka druga publika dobiti isto to, preslikano, ne može se prenebregnuti. Srećom, ima i onih koje privremene, hirovite avanture, koje po pravilu brzo padaju u zaborav, nikada neće kritički otupeti.

(e-novine, 13.04.2011.)

 
Ištvan Kaić © All Rights Reserved.
Vrh strane